Koviljka A. je živela mirnim seoskim životom, povremeno odlazeći na kraće ili duže vreme kod svoje dece koja žive u Švajcarskoj, uživajući u tome što može da im pomogne – da skuva, počisti i pričuva decu posle vrtića, kako bi oni ponekad mogli da izađu, da se provedu i opuste od teškog i napornog posla i stresnog života u velikom gradu.
A onda joj je konstatovan težak dijabetes i ćitav njen život, ali i život njene najuže porodice, promenio se preko noći. Zbog potrebe da bude pod stalnim lekarskim nadzorom, da sama sebi uključuje dijalizu i to u sterilno čistim uslovima, morala je da se preseli u gradsku porodičnu kuću u kojoj je imala sve uslove za život kakav je posle konstatovanja bolesti nastavila da vodi. Isprva je, doduše, mogla i želela da i dalje radi sve sama, baš kao i onda dok je bila zdrava i vitalna.
Da sebi skuva ručak i da sama opere sudove, da uključi mašinu za pranje veša, da prostre i opegla taj veš, da počisti kuću, da ode u prodavnicu i na pijacu…
Deca su je obilazila češće nego ranije, tim pre što je o boravku u Švajcarskoj mogla samo da sanja. Ali i da ponekad sa njom odu lekaru, da joj pomognu po kući i da jednostavno sednu, popiju kafu i popričaju sa njom, kako se ne bi osećala napuštenom i totalno samom.
To je, naravno, podrazumevalo poremećaje u njihovom poslovnom i ukupnom životnom ritmu, kao i odricanje od onih sati i dana koje su posvećivali sebi i svojoj deci, uz moljakanje i objašnjavanje šefovima zašto moraju da traže slobodne dane, da spajaju vikende sa praznicima i da često idu u Srbiju.
Budući da je bolest sve dalje nagrizala njeno zdravlje, Koviljka A. je bivala sve bespomoćnija. Ako bi skuvala ručak, nije imala snage da ga pojede. Ako bi izvadila iz zamrzivača ono što su joj pripremila deca, mrzelo bi je da ga podgreva. Bila je više gladna nego sita, nemoćna čak i da oseti tu glad. Iako je imala sve što je mogla da poželi.
Unajmili su ženu koja je uredno uzela svoj honorar, unapred, uz silna obećanja da će… ovo i ono i ovako i onako, ali uglavnom nije radila ništa. U dogovoreno vreme nije dolazila, kada bi je Koviljka pozvala ljutila bi se što je uznemirava na poslu, jer je ona zaboga zamenila smenu – o čemu je naravno nije ni obavestila pa je tako ovaj aranžman propao po isteku perioda za koji je dobila nezarađeni i potpuno nezasluženi honorar.
Ni sledeće rešenje nije bilo najefikasnije, budući da je bila u pitanju osoba koja je mogla da dolazi ili pre ili posle podne, budući da je radila u smenama pa je Koviljka A. najveći deo dana bila prepuštena sebi samoj. A to znači – ponovo neredovni obroci, zapravo preskakanje obroka, ponovo bezvoljnost, usamljenost… i sve ubrzanije pogoršanje sveukupnog zdravstvenog stanja.
“Porodični savet”, uz njenu saglasnost, na kraju se u strahu za njen život opredelio za dom starih.
S naglaskom na ono – dok malo ne povrati snagu i čvrsto stane na svoje noge, a posle neka odluči sama hoće li tu i ostati ili će se vratiti u svoju kuću.
No, tu su nastali novi problemi: privatni dom u koji je smeštena, u kojem se inače oseća odlično i to pre svega zbog sigurnosti koju joj pruža, van grada je i daleko od klinike na kojoj obavlja dijalizu. Vozilo hitne pomoći, doduše, dolazi redovno i po dogovoru, po nju, ali uz to porodica je stalno strepela: kako će se ona, malaksala i iznemogla, popeti u to vozilo pa zatim i sići iz njega i ponovo se popeti kada završi s dijalizom.
Sve dok nisu našli zadovoljavajuće rešenje: angažovali su agenciju koja se bavi pružanjem usluga kućne nege, tako da je uvek neko od njenih uposlenika sačeka ispred klinike – pomognu joj da siđe iz vozila i da se posle završene dijalize popne u njega. U domu starih uvek ima onih koji je isprate i dočekaju je kada se vraća s dijalize…
Porodica Koviljke A. pronašla je tek sada zadovoljavajuće i za njeno stanje najcelishodnije rešenje. Imaju sreće i u tom pogledu da, posle odluke o njenom odlasku u dom starih, sve nekako funkcioniše kako bi i inače trebalo. Pa su odahnuli i ona i deca.
Sanitetski prevoz u Beogradu ili izvan grada, pacijenata, starih i nepokretnih osoba, je usluga za koju mnoge porodice angažuju specijalizovane ustanove koje se bave pružanjem pomoći u vidu nege starih i bolesnih osoba.
Ove instutucije, uz garantovanu pouzdanost, komfor i sigurnost klijenata, obezbeđuju sanitetski prevoz po najvišim standardima. Njihovo stručno osoblje obezbeđuje prevoz bolesnika do odredišta, bilo da je u pitanju klinika, ambulanta, banja ili starački dom, tako da protekne udobno i bezbedno. Ovo se odnosi i na prevoz starih, teško pokretnih ili nepokretnih, kao i na prevoz bolesnika različitih stadijuma.